Zašto plaće u Hrvatskoj nisu kao u zapadnoj Europi
Kada bi sveli želje čovjeka u jednu jedinu, gdje god živio i kojoj god rasi i narodu pripadao, vjerojatno bi odgovor bio – sreća. Svatko želi imati sretan život.
Jedna od bitnih sastavnica, nipošto jedina, ali mnogima važna, svakako je novac. S dobrom i pristojnom plaćom život je ipak lakši i jednostavniji.
Činjenica je da zaposlenici u Hrvatskoj, s prosječnom neto plaćom od 1.000 EUR, oduvijek značajno zaostaju za razvijenim zemljama Europe i svijeta.
Upravo zbog toga nameće se ključno pitanje – zašto Hrvati u prosjeku imaju dva do tri puta manju plaću od ljudi u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji itd.?
Kada bismoproveli anketumeđu populacijom, vjerojatno bi se dobar dio odgovora odnosio na prevelika davanja državi ili pohlepne poslodavce koji ne žele radnicima dati veće plaće.
Međutim, činjenice govore drugačije:
- ukupna porezna opterećenje u Hrvatskoj nisu veća od istih u drugim zemljama, od 100 kn bruto zarade radniku ide oko 60 kn, a državi oko 40 kn; tako je približno i drugdje.
- kada bi se poslodavci, gledajući ukupno i prosječno sve tvrtke u državi, u potpunosti odrekli profita, plaće bi mogle porasti samo cca 20 % (to nije logično jer se iz profita mora financirati i daljnji rast te, ako bi se u potpunosti odrekli profita, ponestalo bi im motiva za daljnji rad).
Istina je vidljiva u sljedećim grafikonima:
Na grafikonu koji prikazuje produktivnost rada u EU, Hrvatska je na dnu ljestvice zajedno se zemljama istočne Europe, dok je na suprotnoj strani zapadna Europa.
Isto tako, na drugom grafikonu jasno se vidi direktna povezanost visina plaća i produktivnosti rada, gdje smo opet na dnu u istom društvu i gledamo prema Njemačkoj, Austriji, Danskoj i drugima na vrhu.
Zemlje sa značajno većim plaćama su jednostavno produktivnije.
Ako produktivnost promatramo kao omjer dodane vrijednosti (valueadded) i broja zaposlenih,tada je jasno da naše tvrtke u prosjeku imaju značajno manju zaradu po zaposlenom.
Dodana vrijednost (ili zarada) je, jednostavno rečeno, zbroj mase plaća i profita ( EBITDA).
Drugim riječima, svakoj tvrtki, nakon što plati sirovine, režije i druge troškove, ostane novac za plaće i profit, i to je stvorena dodana vrijednost. Hoće li vlasnik više novaca preusmjeriti u vlastiti profiti ili veće plaće radnicima – njegova je odluka.
No, kako god bilo, dodana vrijednost po zaposleniku je na zapadu značajno veća nego kod nas.
Naime, njihove tvrtke s istim brojem zaposlenika rade značajno veće promete ili isti promet rade sa značajno manjim brojem zaposlenih nego hrvatske tvrtke.
Kako?
Jednostavno su produktivniji, a odgovor nije jednoznačan i u njemu se krije mnogo faktora:
- bolja i efikasnija organizacija rada
- veće investiranje u nove strojeve i tehnologije
- bolji obrazovni sustav i time kompetentnija radna snaga
- učinkovitija država koja snažno podržava poduzetnike
Jasno je da u određenim poslovima značajnu ulogu igra ekonomija obujma: efikasnije se funkcionira kada imate veliko domaće tržište poput Njemačke ili Francuske.No, postoje i primjeri poput Danske, zemlje koja je veličinom slična Hrvatskoj, no po produktivnosti i plaćama je daleko ispred nje, odnosno na samome vrhu.
Mogli bismose unedogled pozivati na rat i raspad bivše države, ali već su desetljeća protekla od kada su nam političari pričali, a mi sami sebe uvjeravali da ćemo za pet godina imati plaće kao Švicarci.
Problem, ili prednost, je to što smo mi locirani na par stotina kilometara od najrazvijenijeg dijela svijeta.
Da je Hrvatska negdje u Africi, bili bismo prezadovoljni svojim statusom, životima i plaćama, jer objektivno govoreći, u usporedbi sa svim zemljama svijeta, Hrvatska je među razvijenijima.
No, kada su nam tako blizu državegdje ljudi žive puno bolje i s puno većim plaćama, nezadovoljstvo je razumljivo. Tako blizu bogatima, a tako daleko.
Nema nam druge, nego pokušati u svemu što radimo biti organiziraniji i produktivniji, odnosno napraviti što više posla u kraćem vremenu.
